Bilo je to sredinom ljeta, godišnji odmor je odavno završio i uobičajeni red putovanje – posao -putovanje, ponovo se odvijao ustaljenom rutinom.
5 je sati i 40 minuta, ulazim u ured promatrajući prve snene zrake sunca na rosi velike livade koja se prostirala ispod prozora. Prevlačim široki remen moje kao i uvijek pretrpane torbe, preko glave i vadim šuškavu vrećicu u koju su umotane male, crne japanke , brzo se prezuvam ( vjerojatno se pitate što su sredinom ljeta japanke uopće radile u torbi, no o tome ćemo poslije ) i brzim korakom , glasno flopkajući žurim u dvorište iza stražnjeg dijela zgrade koje gleda na istok i onu ranije spomenutu veliku livadu. 5 i 46 minuta je. Malo kasnim, no u redu je što se tiče sunca a o ostalom ćemo ponovo malo kasnije. Naime u to sam vrijeme, svako jutro gledala u sunce, pokušavajući postupno razviti vještinu sunčane joge. Ponosna na sebe taman sam punila šestu minutu ( tu morate znati da sam počela sa 10 sekundi dodajući svaki dan po 5 dodatnih) preporučeni sam ritam gledanja u sunce, kao i svaki recept u životu malo prilagodila svom osjećaju ugode , ispravnosti …………i tako sam i toga dana stajala bosonoga na komadiću zemlje bez trave ( pokrivenom mekanom pamučnom tkaninom )upijajući jutarnje sunce i mir, kada se iza mojih leđa začulo šuškanje glasova koji su uvjereni u svoju nečujnost komentirali viđeno ( nadovezujući se na čudnost kao jedno od svojstava, često prikačenih uz moju čudnost). Unatoč tome što je šuškanje postalo glasnije ostadoh stajati sve dok mobitel nije odzvonio napunjenu šestu minutu. Mirno poput miša svjesnog da mačka promatra svaki pomak njegovog brka , obula sam svoje male crne japanke, pažljivo složila krpicu, okrenula se prema vratima i sa osmjehom na licu poželjela dobro jutro glavama koje su se nazirale iza željeznog kanta, plavog dovratka.
Flopkajući natrag prema uredu ,onako kao skroz pomirena sa činjenicom da ekipa iza spomenutog dovratka misli sve najbolje o meni , pokupila sam na automatu za kavu čudnovati bijeli prah u kipućoj vodi sa finim aromama pregrijane plastične čašice i po nebrojeni mnogoput u čudu zastala promatrajući rezultat tipke na kojoj je pisalo mlijeko.
No dobro, poučena životom i scenom od maloprije, uz misao kako nije uvijek sve onako kako se čini na prvu, rutinskim manevrom spretnog nosača napola otopljene plastične čašice prelijevam segmentirani sadržaj ( voda, bjelkasti gustiš i pjenica) u svoju omiljenu porculansku šalicu sa sitnom ružičastom ružicom i dodajem točno tri žlice čokolina , malu kockicu šećera i navrh žlice kakao praha pomiješanog sa cimetom. Fino, svaka i eventualna dobrobit od sunčane joge sada će biti do korijena neutralizirana i kako je kod svakog posla uputno odraditi ga temeljito odlučih otići po još jedno mlijeko i količinu ove delicije malo podebljati.
Zadnjim okretom žličice odzvonilo je i 6 sati. Japanke sam vratila u vrećicu i ponovo obula bijele Startas platnene tenisice u kojima provodim i ovo ljeto. Ovdje ću se samo malo osvrnuti na vrećicu i japanke. Naime u prilog mojoj čudnosti ide i komično iritantna činjenica ( izazvana tko zna čime ) da ne mogu nositi ništa otvorenih prstiju dulje od pola sata ( do prije godinu dana u to je bilo uključeno i obavezno nošenje čarapa (tokom cijelog ljeta) i to na naopakoj strani kako me sastav i rubići ne bi smetali ) Ova sitnica sa naopakom stranom osobito je zanimljiva zimi ( da ne objašnjavam previše samo pogledajte svoje šarene zimske čarape i možete se početi smijati ). I tako zavezah svoje tene , upalih računalo, printere , ventilator i uobičajeni radni dan sredine ljeta mogao je početi. Vrijeme do gableca je proletjelo postepeno se zagrijavajući na predivnih 30 i nešto stupnjeva, većina papira već se višekratno zalijepila za moje podlaktice i isto toliko puta razletjela po uredu uhvaćena u vihor samovoljno povećane brzine na starom ventilatoru. Ono malo frizure podržane gelom odustalo je od forme i obznanilo kako je krajnje vrijeme da se iz torbe izvuče velika flaša zaleđene vode i stavi ispred ventilatora . U ljetnim je mjesecima obavezan sadržaj torbe bila jedna velika i dvije male zaleđene boce vode. Velika za ispred ventilatora kako bi malo ohladila zrak a male za piće ( led bi se pomalo topio i lijepo cijeli dan održavao vodu predivno hladnom). Sa ledom u bocama pomalo se topilo i radno vrijeme i krpica po krpica boja po boja stiglo je i 15 sati. Brzo sam odjurila oprati ruke sve do kratkih rukava kako bi barem malo uljudila podlaktice lijepo urešene suvenirima današnjeg rada koji kao da su se natjecali u brzini i silini lijepljenja na moju kožu.
Tako fino opranih ruku, umivena lica i malo poravnane uobičajeno fantastične frizure , istreniram vrhom tenisice gasim prekidač na produžnom kabliću i u trenutno nastaloj tišini grabim torbu te brzinom vihora krećem prema autobusnom kolodvoru. 15 je sati i 10 minuta , ubrzavam korake do granice trčanja jer autobus kreće točno u 15 i 20 , sunce je poprilično peklo i moje je lice svakim korakom bilo bliže točki usijanja. Prebacujem torbu na drugu stranu i sada već gotovo trčim, još malo i na kolodvoru sam, negdje usred tog ubrzavanja i pogleda na sat 15 i 16 je pokušavam u torbi napipati onu malu bočicu sa ledom ( dobro sad već samo sa ne pretoplom vodom) no bezuspješno. Nema veze u busu ću. I stižem , prolazim kroz ciljnu crtu vrata od autobusa , brzim pogledom tražim najmanje prašnjavo sjedalo ( kao da ga ima ) i prozor koji se može otvoriti kada me prene glas vozača, eeee gospođo. Ne obazirući se na to jer sam nekako u toj sekundi nereagiranja pomislila kako se ne obraća meni već nekoj gospođi , mirno sam nastavila prema zadnjem djelu autobusa , no toga sam dana očito gospođa (mada na meni ništa nije navodilo na taj zaključak ) bila ja. Ništa, stadoh a glas nastavlja, „molim vas da izađete van jer imamo mali problem sa vozilom“, OooK …………. Nimalo zadovoljna tom rečenicom izlazim van zajedno sa ostalih nekoliko putnika i pred nama se otvara fantastična scenografija. Ranije spomenuti vozač je uz svesrdnu pomoć kolege koji se slučajno muvao po kolodvoru , već uspio razalatiti nekakav čudan masni komad nečega ispod poklopca motora. Gospođa pored mene je preneraženo promatrala set reći ću dijelova rasprostrtih po tlu i majstore koji su svom snagom pokušavali ispod poklopca izvaliti još jedan komad nečega. Vrijeme je prolazilo i jedino što je bilo izvjesno je činjenica da će prolaziti i dalje. Voda u mojoj flašici ( koju sam u međuvremenu iskopala sa dna torbe) bila je taman za čaj i tek koji stupanj hladnija od sada već vidno ljute gospođe pored mene. Pa do kada će oni ovako , upita me , vruće je, autobus je neprepoznatljiv od prašine iznutra i izvana i sada su još ovo sve raskramarili i šute, osim što grozomorno psuju i pljuju …….Rekoh kao smirenim glasom , ma sada će oni još malo čekičanja, ubace sve natrag i krećemo. Gospođa je nastavila komentirati situaciju negodujući što se šalim a sve skupa nije za šalu …………………..
No ne zna ona , …….srećom ,……. kako ovo nije prva ,…… niti jedina ,….. niti posljednja predstava kazališta na kotačima a isto tako nije svjesna za koje je sve specijalne efekte kupila kartu. Ne bih se ja tu hvalila iskustvom stalne publike jer to i nije nešto za hvalu no daljnje rečenice će vam sve objasniti. 16 je sati i 29 min, vozač se izvlači ispod autobusa uz masnu psovku koja je značila da je kao nešto uspio napraviti. Je si ga, ha , sav ozaren priskače mu kolega i pred očima one gospođe do mene počinje se odvijati ona moja, kao u šali rečena moja rečenica, pokupili su dijelove i onaj čudnovati masni komad i doslovno uz malo čekičanja sve ubacili u prazan prostor motora uz konstataciju „ tako to je za sada višak“. Vozač je od nekuda iza volana izvukao drugu majicu , obrisao se ovom radnom i slavodobitno rekao. Izvinte što ste čekali, krećemo. Ušli smo jedan po jedan ( nas četiri gospođe i jedan gospodin ) i sjeli na ranije odabrana sjedala. Pomislih , konačno, u autobusu je bilo malo propuha i osim što je dizao prašinu nataloženu u svim porama autobusa još od prošlomjesečne vožnje po okolnim šumskim cestama ( no o tome ću drugi put ) bilo je čak relativno ugodno. Vozač je zamolio gospođu koja je vani negodovala da joj pregleda kartu ( naime, gospođa je stigla iz Zagreba i presjela na ovaj bus za dalje ) pa da krenemo. Stručno je bacio oko preko ramena na pokazanu kartu , a ha vi ste prijelaz iz metropole. Gospođa je tu nešto zaustila kao odgovor no prekinuo ju je snažan zvuk motora koji je jasno obznanio da će motor prije procvjetati nego se pokrenuti. Još malo , pa još malo i …………………………… Vozač se okrenuo preko onog istog ramena prema nama i tonom , kao da je to nešto sasvim normalno rekao, molim vas da svi izađete van i malo pogurate autobus. Ne moram vam niti reći koliko je bio glasan KAJ koji je gospođa iz metropole kriknula. Kaj, ja da guram autobus, pa kaj ste vi normalni i uslijedile bi tu odmah i grublje riječi da ih vozač nije predusreo slijedećim. Mrtav hladan je rekao“ pa što ako hoćemo krenuti morat ćete malo gurati“. Ne želim vam prenositi jer me pomalo sram sjetiti se svih psovki koje su se čule a onih neizrečenih pogotovo, no kako god, mi smo ipak, svi, izašli pogurati to čudo. Lijepo smo rasporedili ruke po blatu na stražnjoj strani i začuli vozača kako urla kroz prozor, vi gurajte dok ne upalim onda ću usporiti na minimum a vi jedan po jedan uskačite.
Ovdje mi pomalo počinju nedostajati dovoljno dobre riječi koje bi vam dočarale tu sliku, pa ostavljam vašoj mašti da se time pozabavi sama. ( obećanjem da, ako si date malo truda, rezultat vizualizacije uistinu urnebesnog prizora neće izostati ) Uglavnom, bus je uz guranje upalio uz krasan crni oblak dima a mi smo uistinu kao zadnje bene, prašni, znojni i garavi jedan po jedan uskakali u bus u pokretu. Kako glupost, ludost i slične kategorije obično ne završe samo tako i ova je potrajala još malo. Naime autobus kao što znamo nije mogao stati kako se ne bi ponovo ugasio, stoga bi pred svakom slijedećom stanicom pomalo usporavao do minimuma a putnici bi kako su ušli morali i izaći, u skoku. Sirota je gospođa iz metropole, mada već vidno umorna od svega nastavila rogoboriti no kako se približavala njena stanica izlaska vozač ju je upitao“ hoćete da vam stanem prije ili poslije stanice, znate stanica je točno na pola brijega pa neću moći skroz usporiti a vi imate i tu veliku torbu pa će biti malo nezgodno i…….. kako je gospođa ostala bez riječi , vozač je usporio prije brijega i gospođa se spremila za skok ,uz napomenu vozača „ pripazite kako rekoh s tom torbom“. I dalje nijemoj gospođi, pridržala sam torbu da ju izbacim za njom kada ona iskoči iz busa. Dugo nakon ove epizode sam razmišljala o njoj i pitala se koliko li je puta ona i kome sve ispričala ovu priču i tko je od svih njih uopće povjerovao u istinitost ili uopće u mogućnost da se to dogodi. Do kraja predstave za naklon ostadoh samo ja . U međuvremenu se moja se voda u bočici ponovo počela hladiti i ja sam stigla kući točno u 19 sati i nula minuta uz uzdah olakšanja moje obitelji“ hvala Bogu stigla si sada smo već stvarno mislili da se nešto dogodilo.“ Nasmijala sam se , dogodilo……………………. Milijun čuda ………………….. no o njima ću nastaviti jedan drugi dan.