Magično pero

u čistom srcu
jutrom prostre jasne zore,
u tren
od žubora rijeke
učini more ,
raspupa šume
pa
opije zvijezde
da zauvijek gore,
da zauvijek svijetle.

Pomalo nesigurna
da raspolažem sa dovoljno patinasth
riječi i krasopisnih slova,
zanosim se željom
da zapišem
sjećanja
jedne jave i nebrojenih snova,
aromatičnih
od dozrelog vremena,
bridova omekšalih i smežuranih
od stajanja,
poput onih
smeđih i slatkih
zimskih krušaka,
što im tek
vrlina čekanja
u šećerni sok
jesenje sunce
pretvara.
Poželim
da svoje misli
tom tintom
umijem
isteći u riječi,
poput meda
hranjive,
guste i zlatne
slogove vremena,
čišće od djetinjstva
i prve ljubavi.
Poželim,
kada bi se moglo,
delikatne ekstrakte
zaboravljenog trajanja,
ukuhane
poput zimnice,
spremiti u teglice,
kada bi se moglo……..
to bi bile smočnice,
slatko od zagrljaja,
fina marmelada
od mirisa maminih kolača,
bezbrojne vrste kompota
od osmjeha
i džemovi osebujnih okusa
od šarenih sitnica
iz najdražih i najdubljih
džepova i ladica.
Pomislim
ako bih mogla….
kada inju postane hladno
i purpur se razbaškari
vrhom nosa ,
zaviriti
pod šarene poklopce,
umotati se u
okuse i mirise
kao šalom
od bezbroj
mekih i toplih
baršunastih
slojeva,
sretna i spokojna
sigurna od svih
prošlih i budućih vjetrova
od suša i potopa
sigurna od
pustoši što krade boje
obrazima rumenim od
sanjanja,
eh da postoje
umjesto stihova
takve police
da umjesto riječi
slažemo teglice
pa
čarolijom
bez roka trajanja
oboljelu stvarnost
izliječimo
malenom žlicom
esencije
najboljeg u nama,
bilo lijepo
kada bi se moglo
ispiti šalicu čaja
spravljenog od mašte sa okusom sanja
kada bi se moglo
tako
zamijeniti pisma i govore
o …..
bio bi to tako jednostavan način
da se duša, duši ,dušom otkrije,
bio bi to tako jednostavan način
da java i san
konačno dobiju
jednako
slatke okuse.

Čudno nebo ljude veže
bez konopa
i bez mreže,
slične misli
Iste jeke
slična buka
od dva zvuka
iste rijeke.

kroz snove,
javom
u milijun koraka
prolaze,
istim dahom
dva imena,
s rukom u ruci
jednom sjenkom
Zdeno i Ljiljana